night time is my time

pred spavanje čitam mešu begića i gledam dokumentarce o ajkulama. otisnem se na pučinu bez imalo straha. leđima ka suncu, usnama ka dnu.

my boy builds coffins

pita me "stvarno ti je život tako dosadan?" kao da ja ne bih voljela gledati svijet kroz njegove filtere. okrečila sam balkon tri puta, u tri različite boje, samo da bih shvatila da je bio najbolji onako samo omalterisan. ove ruke ništa dobro napraviti ne mogu. kad bi im jedini posao bio da budu mirne, snašao bi ih najjači tremor ikad. jednom sam brala višnje i iznervirala se jer sam nagnječila svaku. bolje da sam se vješala na toj grani. "ho'š reći nekom o ovom?" "šuti, budalo, ovo se nikom ne govori!"

buried in water

loš je period. ubijam se ima već tri sedmice. na novim sam tabletama, ali mislim da ne djeluju. nema ništa novo izuzev da sam nakon gotovo dvadeset godina drugačije počela pisati slovo a. malo. pisano. ma, jest, kao u školi. ne mogu se truditi. kako si ti? o, već mrtva?! rodila se.

push the sky away

živjela sam u zgradi od smeđe cigle, na broju 20a. iza zgrade je bila ljuljačka na kojoj se niko nije ljuljao. niko sem mene. nisam se ljuljala, već sjedila prestravljena od tišine i gledala borove na vrhu brda. tada nisam podnosila zatvoren prostor. na otvorenom mi se nisu stezala pluća i mogla sam mirno držati ruke u krilu. nekad bih se puteljkom kroz šumu popela na liticu i satima ležila na kamenu. spokojno bih posmatrala liniju u kojoj se grad spajao s morem i osjećala slobodu. omeđena horizontom, mogla sam disati i zastati. ljeti bismo pješačili kilometrima do crne plaže i mora kakvog prije nisam vidjela. tamnog, zlosutnog i ledenog do bola u kostima. skakala sam u ledenu vodu i plivala dok ne bih utrnula i pomodrila. gledala bih bijele prste i tamu ispod njih. voda me činila mirnom. voda me uvijek čini mirnom. put do kupališta je presijecao poljane sa visokom travom i drvenim ogradama. pokoji konj bi se ukazao kao ukras, a mi smo neumorno gurali narandžasto biciklo. polovno i gotovo neupotrebljivo. tada je sve bilo polovno, sem nas. sad nemam liticu sa koje bih posmatrala horizont. i ne živim više pored vode. to mi je, ja mislim, i najgore.

first of the gang to die

u četvrtom razredu, koji su činila djeca zemalja iz kojih su novinari izvještavali u panciru, sam upoznala šćipe iz albanije. šćipe je kao dijete imala meningitis, pa je bila malo spora. nevezano za tu činjenicu, nekad je imala izuzetno kratak fitilj, ali u većini slučajeva bi je hladno kurio bolac za sve što se dešavalo oko nje. obično bi sjedila u zadnjoj klupi, crtala nešto i pjevušila "all that she wants", hit ’94. godine. šćipe niko nije zajebavao jer je imala luđački pogled i nije ti trebalo mnogo pameti da znaš  da njoj ne trebaš stati na žulj. rijetko kad bi odgovarala na pitanja, a kamoli se nekome prva obratila. jednoga dana, dok su neka djeca u razredu svađala oko neke glupe stvari, šćipe je hladno ustala, zafrljacila u tablu sendvič sa prženim jajetom i napustila učionicu zauvijek. rekli su nam da nije baš najstabilnija, ali toga dana, šćipe je odlepršala kao pitca iz kaveza. nekad kasnije u životu, mnogo kasnije,  praviću sendviče sa prženim jajima samo da bi ih mogla zafrljaciti, razmišljaću o slobodi i upoznati još jednu šćipe koju ću pitati gdje je pohađala četvrti razred osnovne škole. to je prvo što ću je pitati.

god gave seven minutes right to ya

zove me prijatelj. kaže da je na buvljaku našao moju knjigu. "sad si, jebi ga, postala prava književnica."
sve u vezi sa mnom je polovno i na prodaju.

Priča za malu i veliku djecu

18. maja 1992. godine sa Zetre je krenuo predzadnji konvoj iz Sarajeva. Moji roditelji su vidjeli da je vrag odnio šalu, te odlučili poslati me sa maminim roditeljima negdje gdje se glava tako lako ne gubi. Spakovali smo nešto prnjica u Golfa II, a tetka mi je uvalila barbiku (havajku) koju mi je početkom te godine poklonila i koja mi se za divno čudo nije gadila, jer se nikad nisam igrala sa lutkicama. Sem Mande, ali Manda je bila beba ćela. Njoj sam lakirala nokte i čitala slikovnice. Njih milion.
Na parkingu ispred Zetre smo primili u auto još neku djevojku, te ženu sa dječakom koji je tokom izlaska iz BiH sažvakao šake mojoj barbici. Sve je manje kad si mali, ali bila je to rijeka ljudi. Majka je rekla da će doći za deset dana. Ne znam hoću li se ikad više okrenuti za nekim kao tog dana za njom. Kod Alipašine džamije smo morali staviti glavu u krilo, jer je pucao snajper i to je posljednja slika ratnog Sarajeva koje se sjećam.  Ostale su iz Travnika, gdje nas je neki Guzina našao na ulici i primio u svoj stan da prespavamo, pa noć u Splitu i na kraju dolazak u Igrane. Ne znam šta je bilo sa našim saputnicima, rastali smo se u Splitu, a njihova imena nikad neću saznati. Nisam sigurna da sam ih nekad i znala. Tako je počeo moj odrasli život koji će me odvesti sa posebne stijene u Jadranskom moru oko koje smo se otimali, jer je bila poput kamenog prijestolja, do otkrića C.S. Lewisa i hronika o Narniji u Deichmanske biblioteci u Oslu, te na kraju dovesti opet u Sarajevo. Majka je došla, ali četiri godine kasnije. Tad smo svi bili neke druge osobe. Polu-osobe.
Priče o izlasku iz svojih gradova i državice su bile popularne na sijelima u izbjegličkim kampovima, a meni ih je bio pun klinac. Pogotovo ove naše. Kad dedo počne onako detaljno prepričavati izlazak iz Sarajeva i iz Hrvatske koji smo mogli platiti glavama. Nikad nisam bila nešto pretjerano plačljiva, ali se dobro sjećam da tih godina nisam pustila niti jednu suzu. Gdje je normalno da se dijete tako inati? U mojoj glavi, sve je ovisilo o toj jednoj suzi i ona nikad nije smjela pasti. Dedo mi je kupio dnevnik sa medama, pa sam počela bilježiti te dane, pisati neke pjesme i „sastave“ kako je to zvala moja nana. Nana je skupila sve sastave i zaštekala ih boga pitaj gdje u kući, ali znam da ih nije dala baciti.
Po povratku u Sarajevo sam postala pobjegulja. Jer ja sam se pitala i ja sam mogla sa svojih osam godina odbraniti grad. Šta jedan, sve. I to na planeti. I onda bi počinjalo morbidno nadmetanje kome je bilo gore. Na jedan tas ratna djeca, na drugi izbjeglička. Dok se pucalo, ti si jela meso i čokoladu. Protiv toga ne možeš ništa. Jebem ti i meso i čokoladu. Ništa to što su me znali držati na punktovima dok ne poplavim od napada astme,  pa tek onda pustiti u bolnicu u Makarsku, niti što je doktorica pisala molbe da puste umiruće dijete do bolnice. Ne. Pa bila bez roditelja. Ne. Pa..NE!! Ja sam jela meso i čokoladu.
Danas sam jedino ja živa od nas troje. Moja priča o 18. maju je svega nekoliko slika, njihovu sam se potrudila zaboraviti. Nekad pomislim koliko sam imala sreće. I ja, i ti koji čitaš. Mogla je prije više od mjesec dana u Titovoj biti moja ili tvoja crvena stoličica, ali smo imali sreće. Pa kakvi smo ovo onda? Ljudi, kakvi li smo ovo?!
Za kraj sam ostavila jedan svoj sastav iz perioda kada sam bolje poznavala strani, nego maternji jezik.

„Želja“

Moje djetinjstvo još uvjek pati zbog rata koji je zahvatio cijelu Bosnu. To se ne zove više rat za mene, sada je to „Zatvor“ iz kojeg se ne može izaći. To je uvjek bio zatvor od kako je rat poćeo. Izdana u dan čekam povratak. Moja prva i zadnja želja je MIR.

Zdravlja, mesa i čokolade vam želim, a ponajviše mira i bobu sreće. Da se nađe za nedajbože.

the ubiquitous mr. lovegrove

Žena u antikvarnici se nadvila nad tabakeru i škiljila kroz povećalo. Srebro, izuzetne izrade. Trebala bih ja to čuvati k'o oči u glavi. Našla je svoj put od predede koji je motao duhan do mene koja složim tačno sedam cigara u nju. I ne bude mi mrsko. U antikvarnicu sam ušla da se sakrijem od hercegovačkog sunca, prije nego se bacim u Neretvu na oduševljenje turista. Među starim tabakerama u pletenoj korpi našla sam jednu koja je imala ugraviranu pohvalu za rad nekom Švabi. Lijepila se za prste kao da moli da je kupim. Nisam imala para. I bilo je vruće. Nesnosno. Dovoljno da sjednem u uskoj radnjici, brišem čelo i gledam otekle noge. Crvena petokraka mi je mahnula i napomenula me da nikad nisam stigla biti pionir. O tome se ne razmišlja kao o nečemu što je rat pošteno sjebao, ali ne mogu da se ne sjetim kako sam se mjesecima pripremala za crvenu maramu i plavu kapu. Bila bih kao iz bukvara i imala sliku sa osmijehom kao sunce, majke im mile. Ispred radnjice su neki naši bajkeri iz Minhena razgledali pegle na žar. Jedan je na podlaktici imao tetoviranu sirenu sa lentom na kojoj je pisalo Ines. Koji će sireni lenta? I to sa imenom. Kad sam tek naučila roniti kao sumanuta sam ih tražila po morskom dnu.

Istog dana, na vreloj kaldrmi sam se sjetila da sam te sinoć sanjala, što mi je dodatno ispraznilo zamišljenu liniju izdržljivosti iznad glave. Onu koju imaju likovi u video-igricama. Zmijasta sam, nosim masku, uskoro ću savladati i pljuvanje kiseline. Self-fatality sam dovela do perfekcije.
Možda imam roze šljokice na noktima, ali sam stara da me ti svako malo moriš. Stara sam, umorna i vruće mi je. Kamo sreće da postoji Lacuna Inc. 

morning, keep the streets empty for me

ja sam ga znala kao onog malog koji liči na isusa. samo su mu još falile isusovke. kosa, brada, hipičarska lanena košulja - isus kakvim ga poznaju napredne civilizacije. kad je hodao činilo se kao da pomalo lebdi, kao da mu se sjebalo gravitaciono polje. jednom smo pušili i pričali o onom crtiću u kojem patuljci prave proljeće. uvjeravao me kako je to dokaz da onaj jedan koji kasni, namjerno je izbjegao riječ "zaostao", može uticati na tako veličanstvene stvari..kao npr. nastanak proljeća. gledala sam ga telećim pogledom, jer od mene nikad nije bilo koristi kad se puhnem, ali nekad kasnije sam shvatila da je ustvari govorio kako sam ja bradati patuljak. onaj koji je prespavao i navlačio pantole u trku. onaj koji je spasio proljeće.
tad mi je pričao o prevarantu koji mu je došao na vrata i nudio set šerpi za neku astronomsku cijenu koja je iznosila 1/4 od stvarne cijene ili za zlatni laničić. isus, zovimo ga tako, jer mu ime nikad nisam znala, nije imao pare. ni lančić. istini za volju baš tad se krenuo ubiti, a taj eto pozvonio. nakon toga nije ni odložio, već odustao od samoubistva. rekao je da ne bi bilo u redu imati razgovor o šerpama kao posljednji doživljaj. ne nakon što se desilo ono. nešto rajsko. nešto u šta je bio siguran da se neće ponoviti i da je nakon toga jedino ispravno ne živjeti. nije rekao šta, a ja sam samo u sebi pitala šta je to. valjda sam toliko bila naduvana.
tražio je da mu ispričam neku priču, pa sam pričala "malu sirenu". onakvu kakvu je stvorio divni danac. pitao me zar može gore od "djevojčice sa šibicama". moglo je. može.
ponekad vidim isusa. šeta gradom. šeta, ne lebdi. ima kratku kosu i auru od prosječnosti. zove se kenan. john. lars.
1936. godine william hanna je režirao "to spring". bio je to njegov prvi crtić.

youth knows no pain

čitam milenu marković. malo s početka. malo s kraja. k'o da je jebem. otvorim na sredini, pročitam jednu pjesmu, pa zatvorim. da kradem knjige, ovu bih ukrala. da pišem poeziju, ovakvu bih pisala. mini je danas rođendan. mina predivno piše. volim je.

Ne tako kratka crtica o Dininoj ljubavi

Dino bi svaki dan dolazio sa posla, ručao, kunjao sat, dva, a onda ustao do frižidera i donio sebi pivo. Nije bio jedan od onih vječito napaćenih ljudi, ali nije mogao da ne misli kako je njegov život postao sapunica. Znao je on da u paralelnom svijetu niko ne sjedi ispred TV-a i ne sekira se nad njegovom sudbinom, koja i nije bila tužna, ali jebiga, bila je njegova, pa je njemu bila tužna. Dino je već godinama volio Aidu. Ono, baš volio. Nije sad zbog nje stavljao kurac na čekanje, ali jeste srce. I kad bi razmišljao uz tu pivu, to je uvijek bilo nedvojbeno gore. Možda bi mu se nekad i dva dobra sastavila, da nije bio ćorav pored zdravih očiju i gajio nadu da će ona jednom doći tobe. Aida je bila cura prosječne pameti i izgleda. Imala je solidan smisao za humor i usuštini bila dobra osoba. Nije idealizovao nju, koliko njen odnos prema njemu. Svi su mu govorili ili da joj kaže ili da je se kani više. Godine prolaze, a od nje ništa. Nije se smatrao pičkicom, iako je ustvari to bio. Odlučio je biti suptilan, ali ni to nije pilo vode. Svaki njegov dugo planirani, romantični gest, Aida bi uredno iskulirala. Što se više povlačila, on je više navaljivao. Čuo je Dino da od nameta nema selameta, ali je isto tako čuo i da treba biti uporan i čvrsto vjerovao da Aidu samo treba ubijediti u njegovu iskrenu ljubav. Daleko od toga da je on u glavi imao neki manijakalni nastup, ipak je u jednom trenutku situacija dobila dobre osnove za Cave-ove "Murder Ballads", a isprepadana Aida vrisnula da voli nekog drugog i da za ovog života mu nikad  neće moći uzvratiti ljubav. Rekla mu je ona svašta tu noć. Prijetila rođacima i policijom, ali on zna da je to iz nje govorio isključivo strah. Možda je zaista bio prenaglio. Možda joj nije trebao reći da je kurveština koja ga godinama vuče za nos. Nije bila to. On je samo bio ljut. Nije očekivao takav rasplet. To je sve.
I tako Dino dolazi kući sa posla, ruča, kunja sat, dva. Ustane do frižidera, donese sebi pivo i razmišlja o svom životu.
U paralelnom svijetu, Pata je je opalila dlanom po koljenu, uprla kažiprst u TV i rekla sestri: "Jesam ti ja rekla da je Aida lezbača?".

i get up in the morning, put my dreams away

svaka godina je ista. opet mi je neko umro. opet sam s nekim prekinula svaki kontakt. opet sam upoznala neke divne ljude koje sam zašila crvenim koncem za srce. i to još poduplala. opet sam se smijala sa moje dvije zvijezde. opet sam im umirala, a one se bavile nekromancijom. opet sam plesala sa đavolom na mjesečini. ozdravila na jedan, razbolila se na drugi način. nisam postala bolja, ni pametnija. nisam postala gora, ni gluplja. opet shvatila da nisam posebna, da sam makovo zrno u univerzumu i da trajem treptaj oka. ali se jesam uvjerila da od svih elementarnih nepogoda ljubav je najveća. i najbolja. ovo sam, naravno, ukrala iz nekog filma.
i tako se ja odjavljujem uz prigodnu muzičku.

you could have been that lonely star

plava zvijezda mi je pala pred noge. umrla sam od straha. bila je spremna otići od mene, pa sam je dala nekom drugom. nekoj drugoj zvijezdi. možda će biti sretnija. možda neće pokušati ubiti tog nekog. izgubila sam omiljenu majicu i spalila lijevu obrvu.
ona kaže da doktoricino "uzeti po potrebi, kada osjetite stres" sam shvatila kao zeleno svjetlo da iz dana u dan budem nadrogirana. gleda me dok se šminkam, puši potrbuške i nosi gaće sa leopard printom. pušta me da se pretvaram da sam od teflona. al' gaće sa leopard printom, pobogu!

I'm giving you a night call...

***

moja stara soba je bila onkva kakvu sam je ostavila. samo što sam sad sjedila na radnom stolu, pušila posmatrajući crnogoričnu šumu i proživljavala izdaju zbog ljubavi. srce je ispumpavalo gorčinu, bijes, očaj i da sam mogla zavriti, vjerujem da bi sve to ličilo da novi nastavak helrejzera, a ja sam morala ostati hladna, biti lukava poput lisice i ne pokazati da mi je stalo. vrlo slično je i na javi, samo što u snu to boli kao da me živu deru, a razum ne doleti da vrisne: "prekini!". uvijek postoji veća bol i veći žal. podsvijest iz a triki kant. jer je onda ušao on sa svojom toplinom. i možda bih mu ispričala sve da se nisam gušila u suzama i da se viđamo u nekim drugim svjetovima. tad sam jedino željela da šetamo gradom koji nam je namigivao u noći, a on je potvrdno klimnuo glavom i rekao da dođem po njega poslije džume. prošlo je šestanest godina od sobe sa pogledom na borove, četiri godine od našeg posljednjeg susreta na ovom svijetu, par mjeseci od srca u helrejzer stanju, nekoliko sati od sna. ja sam, na ovoj strani lisica, a kamen je sve što imam.

vökuró

"u sferi sam sigurna. u sferi mi se ne može ništa desiti.", dreknula je lida i zatvorila se u sferu. meni je sve to ličilo na neki saj-faj, sa svim tim svjetlima i sranjima. mislim, bilo je pravo lijepo, ipak je ovo bio sudar lucidnih snova. njeni su bili divni, a moji..pa, siromašni. zavukla sam ruke u džepove i napipala prvo kutiju cigara, pa onda upaljač. napokon. uvijek ga zaboravim. mjesecima sam trenirala i ovo je prvi put da sam ga našla. zapalila sam cigaru. "i kad planiraš iz sfere? tu se fakat ništa i ne može desiti.", puhnula sam dim prem njoj. "možda nakon sedam života. možda." posmatrala sam je dugo kako levitira kao mali buda, pravi svjetlost i brani se od svijeta. na kraju sam dodirnula sferu "de, pomakni se. šta je sedam života? i da znaš da ću pušiti i ovdje." nije rekla ništa, samo je prelomila svjetlost i izobličila se u nešto najljepše što sam vidjela. u osmom životu ću trenirati lucidne snove. i biće bolji od njenih. moraju biti.

I spit roses

dževad, onaj pjesnik sa pijace koji se ubio dvanaeste godine po završetku rata, mi je rekao da je moj pad sa olimpa neminovan i da će biti gori od hiljadu smrti. izvagao mi je frtalj kile neprskane mrkve i spomenuo da je postao vidovit, iako svi vele da je lud. vidi, kaže, nesreću iznad tuđe glave kako tankim, crnim prstima otvara lobanju, kako otvara grudni koš, kako rovi i rovi da bi se svako na mjestu ohladio, a on se, eto šta će, navik'o. rekao mi je da sam toliko dugo ismijavala sve što su mi oči vidjele da ću na kraju oslijepiti. onda se za koji mjesec ubio. biće da su ga dograbili ti prsti. nakon tog mog famoznog pada sa olimpa i povrtka na isti, jer se uvijek vratim, ne lažimo se, zavalila sam se u prijestolje, izvadila oči i pomislila: "dževade, koji kurac? svaki put se otresem kao da ništa nije bilo..ali da mogu naći onako dobru mrkvu - jok!"

the sky is falling in

kod nas se to zna. kad auto krene uz titovu - rat je. ljudi hodaju sa kanisterima u rukama i kaputima od tvida. snajper puca, a neko nasmijano lice gleda u svijet kroz tv prijemnike. čudan narod ovdje živi. ne možeš mu ugoditi, ne možeš ga slomiti. ne možeš mu ništa.
kod nas rat i nije završio. ne puca snajper, ali se niko više ne smije u svijet i jedino što ide u pravom smjeru su auta niz titovu.

driven like the snow

u jednom trenutku sam shvatila da smo u snježnoj kugli. pod prstima drvo i staklo su skupljali otiske i arhivirali ih. povremeno bi nas protresao konobar, snijeg bi počeo padati i nešto bi naručili. stvorenjce je pričalo i smijalo se, a sve je mirisalo na duhan i čokoladno mlijeko. odavno nisam zalutala u topliju mećavu.