morning, keep the streets empty for me

ja sam ga znala kao onog malog koji liči na isusa. samo su mu još falile isusovke. kosa, brada, hipičarska lanena košulja - isus kakvim ga poznaju napredne civilizacije. kad je hodao činilo se kao da pomalo lebdi, kao da mu se sjebalo gravitaciono polje. jednom smo pušili i pričali o onom crtiću u kojem patuljci prave proljeće. uvjeravao me kako je to dokaz da onaj jedan koji kasni, namjerno je izbjegao riječ "zaostao", može uticati na tako veličanstvene stvari..kao npr. nastanak proljeća. gledala sam ga telećim pogledom, jer od mene nikad nije bilo koristi kad se puhnem, ali nekad kasnije sam shvatila da je ustvari govorio kako sam ja bradati patuljak. onaj koji je prespavao i navlačio pantole u trku. onaj koji je spasio proljeće.
tad mi je pričao o prevarantu koji mu je došao na vrata i nudio set šerpi za neku astronomsku cijenu koja je iznosila 1/4 od stvarne cijene ili za zlatni laničić. isus, zovimo ga tako, jer mu ime nikad nisam znala, nije imao pare. ni lančić. istini za volju baš tad se krenuo ubiti, a taj eto pozvonio. nakon toga nije ni odložio, već odustao od samoubistva. rekao je da ne bi bilo u redu imati razgovor o šerpama kao posljednji doživljaj. ne nakon što se desilo ono. nešto rajsko. nešto u šta je bio siguran da se neće ponoviti i da je nakon toga jedino ispravno ne živjeti. nije rekao šta, a ja sam samo u sebi pitala šta je to. valjda sam toliko bila naduvana.
tražio je da mu ispričam neku priču, pa sam pričala "malu sirenu". onakvu kakvu je stvorio divni danac. pitao me zar može gore od "djevojčice sa šibicama". moglo je. može.
ponekad vidim isusa. šeta gradom. šeta, ne lebdi. ima kratku kosu i auru od prosječnosti. zove se kenan. john. lars.
1936. godine william hanna je režirao "to spring". bio je to njegov prvi crtić.

youth knows no pain

čitam milenu marković. malo s početka. malo s kraja. k'o da je jebem. otvorim na sredini, pročitam jednu pjesmu, pa zatvorim. da kradem knjige, ovu bih ukrala. da pišem poeziju, ovakvu bih pisala. mini je danas rođendan. mina predivno piše. volim je.

Ne tako kratka crtica o Dininoj ljubavi

Dino bi svaki dan dolazio sa posla, ručao, kunjao sat, dva, a onda ustao do frižidera i donio sebi pivo. Nije bio jedan od onih vječito napaćenih ljudi, ali nije mogao da ne misli kako je njegov život postao sapunica. Znao je on da u paralelnom svijetu niko ne sjedi ispred TV-a i ne sekira se nad njegovom sudbinom, koja i nije bila tužna, ali jebiga, bila je njegova, pa je njemu bila tužna. Dino je već godinama volio Aidu. Ono, baš volio. Nije sad zbog nje stavljao kurac na čekanje, ali jeste srce. I kad bi razmišljao uz tu pivu, to je uvijek bilo nedvojbeno gore. Možda bi mu se nekad i dva dobra sastavila, da nije bio ćorav pored zdravih očiju i gajio nadu da će ona jednom doći tobe. Aida je bila cura prosječne pameti i izgleda. Imala je solidan smisao za humor i usuštini bila dobra osoba. Nije idealizovao nju, koliko njen odnos prema njemu. Svi su mu govorili ili da joj kaže ili da je se kani više. Godine prolaze, a od nje ništa. Nije se smatrao pičkicom, iako je ustvari to bio. Odlučio je biti suptilan, ali ni to nije pilo vode. Svaki njegov dugo planirani, romantični gest, Aida bi uredno iskulirala. Što se više povlačila, on je više navaljivao. Čuo je Dino da od nameta nema selameta, ali je isto tako čuo i da treba biti uporan i čvrsto vjerovao da Aidu samo treba ubijediti u njegovu iskrenu ljubav. Daleko od toga da je on u glavi imao neki manijakalni nastup, ipak je u jednom trenutku situacija dobila dobre osnove za Cave-ove "Murder Ballads", a isprepadana Aida vrisnula da voli nekog drugog i da za ovog života mu nikad  neće moći uzvratiti ljubav. Rekla mu je ona svašta tu noć. Prijetila rođacima i policijom, ali on zna da je to iz nje govorio isključivo strah. Možda je zaista bio prenaglio. Možda joj nije trebao reći da je kurveština koja ga godinama vuče za nos. Nije bila to. On je samo bio ljut. Nije očekivao takav rasplet. To je sve.
I tako Dino dolazi kući sa posla, ruča, kunja sat, dva. Ustane do frižidera, donese sebi pivo i razmišlja o svom životu.
U paralelnom svijetu, Pata je je opalila dlanom po koljenu, uprla kažiprst u TV i rekla sestri: "Jesam ti ja rekla da je Aida lezbača?".