ja sam ga znala kao onog malog koji liči na isusa. samo su mu još falile isusovke. kosa, brada, hipičarska lanena košulja - isus kakvim ga poznaju napredne civilizacije. kad je hodao činilo se kao da pomalo lebdi, kao da mu se sjebalo gravitaciono polje. jednom smo pušili i pričali o onom crtiću u kojem patuljci prave proljeće. uvjeravao me kako je to dokaz da onaj jedan koji kasni, namjerno je izbjegao riječ "zaostao", može uticati na tako veličanstvene stvari..kao npr. nastanak proljeća. gledala sam ga telećim pogledom, jer od mene nikad nije bilo koristi kad se puhnem, ali nekad kasnije sam shvatila da je ustvari govorio kako sam ja bradati patuljak. onaj koji je prespavao i navlačio pantole u trku. onaj koji je spasio proljeće.
tad mi je pričao o prevarantu koji mu je došao na vrata i nudio set šerpi za neku astronomsku cijenu koja je iznosila 1/4 od stvarne cijene ili za zlatni laničić. isus, zovimo ga tako, jer mu ime nikad nisam znala, nije imao pare. ni lančić. istini za volju baš tad se krenuo ubiti, a taj eto pozvonio. nakon toga nije ni odložio, već odustao od samoubistva. rekao je da ne bi bilo u redu imati razgovor o šerpama kao posljednji doživljaj. ne nakon što se desilo ono. nešto rajsko. nešto u šta je bio siguran da se neće ponoviti i da je nakon toga jedino ispravno ne živjeti. nije rekao šta, a ja sam samo u sebi pitala šta je to. valjda sam toliko bila naduvana.
tražio je da mu ispričam neku priču, pa sam pričala "malu sirenu". onakvu kakvu je stvorio divni danac. pitao me zar može gore od "djevojčice sa šibicama". moglo je. može.
ponekad vidim isusa. šeta gradom. šeta, ne lebdi. ima kratku kosu i auru od prosječnosti. zove se kenan. john. lars.
1936. godine william hanna je režirao "to spring". bio je to njegov prvi crtić.
