18 May 2012

Priča za malu i veliku djecu



18. maja 1992. godine sa Zetre je krenuo predzadnji konvoj iz Sarajeva. Moji roditelji su vidjeli da je vrag odnio šalu, te odlučili poslati me sa maminim roditeljima negdje gdje se glava tako lako ne gubi. Spakovali smo nešto prnjica u Golfa II, a tetka mi je uvalila barbiku (havajku) koju mi je početkom te godine poklonila i koja mi se za divno čudo nije gadila, jer se nikad nisam igrala sa lutkicama. Sem Mande, ali Manda je bila beba ćela. Njoj sam lakirala nokte i čitala slikovnice. Njih milion.
Na parkingu ispred Zetre smo primili u auto još neku djevojku, te ženu sa dječakom koji je tokom izlaska iz BiH sažvakao šake mojoj barbici. Sve je manje kad si mali, ali bila je to rijeka ljudi. Majka je rekla da će doći za deset dana. Ne znam hoću li se ikad više okrenuti za nekim kao tog dana za njom. Kod Alipašine džamije smo morali staviti glavu u krilo, jer je pucao snajper i to je posljednja slika ratnog Sarajeva koje se sjećam.  Ostale su iz Travnika, gdje nas je neki Guzina našao na ulici i primio u svoj stan da prespavamo, pa noć u Splitu i na kraju dolazak u Igrane. Ne znam šta je bilo sa našim saputnicima, rastali smo se u Splitu, a njihova imena nikad neću saznati. Nisam sigurna da sam ih nekad i znala. Tako je počeo moj odrasli život koji će me odvesti sa posebne stijene u Jadranskom moru oko koje smo se otimali, jer je bila poput kamenog prijestolja, do otkrića C.S. Lewisa i hronika o Narniji u Deichmanske biblioteci u Oslu, te na kraju dovesti opet u Sarajevo. Majka je došla, ali četiri godine kasnije. Tad smo svi bili neke druge osobe. Polu-osobe.
Priče o izlasku iz svojih gradova i državice su bile popularne na sijelima u izbjegličkim kampovima, a meni ih je bio pun klinac. Pogotovo ove naše. Kad dedo počne onako detaljno prepričavati izlazak iz Sarajeva i iz Hrvatske koji smo mogli platiti glavama. Nikad nisam bila nešto pretjerano plačljiva, ali se dobro sjećam da tih godina nisam pustila niti jednu suzu. Gdje je normalno da se dijete tako inati? U mojoj glavi, sve je ovisilo o toj jednoj suzi i ona nikad nije smjela pasti. Dedo mi je kupio dnevnik sa medama, pa sam počela bilježiti te dane, pisati neke pjesme i „sastave“ kako je to zvala moja nana. Nana je skupila sve sastave i zaštekala ih boga pitaj gdje u kući, ali znam da ih nije dala baciti.
Po povratku u Sarajevo sam postala pobjegulja. Jer ja sam se pitala i ja sam mogla sa svojih osam godina odbraniti grad. Šta jedan, sve. I to na planeti. I onda bi počinjalo morbidno nadmetanje kome je bilo gore. Na jedan tas ratna djeca, na drugi izbjeglička. Dok se pucalo, ti si jela meso i čokoladu. Protiv toga ne možeš ništa. Jebem ti i meso i čokoladu. Ništa to što su me znali držati na punktovima dok ne poplavim od napada astme,  pa tek onda pustiti u bolnicu u Makarsku, niti što je doktorica pisala molbe da puste umiruće dijete do bolnice. Ne. Pa bila bez roditelja. Ne. Pa..NE!! Ja sam jela meso i čokoladu.
Danas sam jedino ja živa od nas troje. Moja priča o 18. maju je svega nekoliko slika, njihovu sam se potrudila zaboraviti. Nekad pomislim koliko sam imala sreće. I ja, i ti koji čitaš. Mogla je prije više od mjesec dana u Titovoj biti moja ili tvoja crvena stoličica, ali smo imali sreće. Pa kakvi smo ovo onda? Ljudi, kakvi li smo ovo?!
Za kraj sam ostavila jedan svoj sastav iz perioda kada sam bolje poznavala strani, nego maternji jezik.

„Želja“

Moje djetinjstvo još uvjek pati zbog rata koji je zahvatio cijelu Bosnu. To se ne zove više rat za mene, sada je to „Zatvor“ iz kojeg se ne može izaći. To je uvjek bio zatvor od kako je rat poćeo. Izdana u dan čekam povratak. Moja prva i zadnja želja je MIR.

Zdravlja, mesa i čokolade vam želim, a ponajviše mira i bobu sreće. Da se nađe za nedajbože.

3 May 2012

the ubiquitous mr. lovegrove


Žena u antikvarnici se nadvila nad tabakeru i škiljila kroz povećalo. Srebro, izuzetne izrade. Trebala bih ja to čuvati k'o oči u glavi. Našla je svoj put od predede koji je motao duhan do mene koja složim tačno sedam cigara u nju. I ne bude mi mrsko. U antikvarnicu sam ušla da se sakrijem od hercegovačkog sunca, prije nego se bacim u Neretvu na oduševljenje turista. Među starim tabakerama u pletenoj korpi našla sam jednu koja je imala ugraviranu pohvalu za rad nekom Švabi. Lijepila se za prste kao da moli da je kupim. Nisam imala para. I bilo je vruće. Nesnosno. Dovoljno da sjednem u uskoj radnjici, brišem čelo i gledam otekle noge. Crvena petokraka mi je mahnula i napomenula me da nikad nisam stigla biti pionir. O tome se ne razmišlja kao o nečemu što je rat pošteno sjebao, ali ne mogu da se ne sjetim kako sam se mjesecima pripremala za crvenu maramu i plavu kapu. Bila bih kao iz bukvara i imala sliku sa osmijehom kao sunce, majke im mile. Ispred radnjice su neki naši bajkeri iz Minhena razgledali pegle na žar. Jedan je na podlaktici imao tetoviranu sirenu sa lentom na kojoj je pisalo Ines. Koji će sireni lenta? I to sa imenom. Kad sam tek naučila roniti kao sumanuta sam ih tražila po morskom dnu.
Istog dana, na vreloj kaldrmi sam se sjetila da sam te sinoć sanjala, što mi je dodatno ispraznilo zamišljenu liniju izdržljivosti iznad glave. Onu koju imaju likovi u video-igricama. Zmijasta sam, nosim masku, uskoro ću savladati i pljuvanje kiseline. Self-fatality sam dovela do perfekcije.
Možda imam roze šljokice na noktima, ali sam stara da me ti svako malo moriš. Stara sam, umorna i vruće mi je. Kamo sreće da postoji Lacuna Inc.
 

16 Apr 2012

morning, keep the streets empty for me

ja sam ga znala kao onog malog koji liči na isusa. samo su mu još falile isusovke. kosa, brada, hipičarska lanena košulja - isus kakvim ga poznaju napredne civilizacije. kad je hodao činilo se kao da pomalo lebdi, kao da mu se sjebalo gravitaciono polje. jednom smo pušili i pričali o onom crtiću u kojem patuljci prave proljeće. uvjeravao me kako je to dokaz da onaj jedan koji kasni, namjerno je izbjegao riječ "zaostao", može uticati na tako veličanstvene stvari..kao npr. nastanak proljeća. gledala sam ga telećim pogledom, jer od mene nikad nije bilo koristi kad se puhnem, ali nekad kasnije sam shvatila da je ustvari govorio kako sam ja bradati patuljak. onaj koji je prespavao i navlačio pantole u trku. onaj koji je spasio proljeće.
tad mi je pričao o prevarantu koji mu je došao na vrata i nudio set šerpi za neku astronomsku cijenu koja je iznosila 1/4 od stvarne cijene ili za zlatni laničić. isus, zovimo ga tako, jer mu ime nikad nisam znala, nije imao pare. ni lančić. istini za volju baš tad se krenuo ubiti, a taj eto pozvonio. nakon toga nije ni odložio, već odustao od samoubistva. rekao je da ne bi bilo u redu imati razgovor o šerpama kao posljednji doživljaj. ne nakon što se desilo ono. nešto rajsko. nešto u šta je bio siguran da se neće ponoviti i da je nakon toga jedino ispravno ne živjeti. nije rekao šta, a ja sam samo u sebi pitala šta je to. valjda sam toliko bila naduvana.
tražio je da mu ispričam neku priču, pa sam pričala "malu sirenu". onakvu kakvu je stvorio divni danac. pitao me zar može gore od "djevojčice sa šibicama". moglo je. može.
ponekad vidim isusa. šeta gradom. šeta, ne lebdi. ima kratku kosu i auru od prosječnosti. zove se kenan. john. lars.
1936. godine william hanna je režirao "to spring". bio je to njegov prvi crtić.

14 Jan 2012

youth knows no pain

čitam milenu marković. malo s početka. malo s kraja. k'o da je jebem. otvorim na sredini, pročitam jednu pjesmu, pa zatvorim. da kradem knjige, ovu bih ukrala. da pišem poeziju, ovakvu bih pisala. mini je danas rođendan. mina predivno piše. volim je.

5 Jan 2012

Ne tako kratka crtica o Dininoj ljubavi

Dino bi svaki dan dolazio sa posla, ručao, kunjao sat, dva, a onda ustao do frižidera i donio sebi pivo. Nije bio jedan od onih vječito napaćenih ljudi, ali nije mogao da ne misli kako je njegov život postao sapunica. Znao je on da u paralelnom svijetu niko ne sjedi ispred TV-a i ne sekira se nad njegovom sudbinom, koja i nije bila tužna, ali jebiga, bila je njegova, pa je njemu bila tužna. Dino je već godinama volio Aidu. Ono, baš volio. Nije sad zbog nje stavljao kurac na čekanje, ali jeste srce. I kad bi razmišljao uz tu pivu, to je uvijek bilo nedvojbeno gore. Možda bi mu se nekad i dva dobra sastavila, da nije bio ćorav pored zdravih očiju i gajio nadu da će ona jednom doći tobe. Aida je bila cura prosječne pameti i izgleda. Imala je solidan smisao za humor i usuštini bila dobra osoba. Nije idealizovao nju, koliko njen odnos prema njemu. Svi su mu govorili ili da joj kaže ili da je se kani više. Godine prolaze, a od nje ništa. Nije se smatrao pičkicom, iako je ustvari to bio. Odlučio je biti suptilan, ali ni to nije pilo vode. Svaki njegov dugo planirani, romantični gest, Aida bi uredno iskulirala. Što se više povlačila, on je više navaljivao. Čuo je Dino da od nameta nema selameta, ali je isto tako čuo i da treba biti uporan i čvrsto vjerovao da Aidu samo treba ubijediti u njegovu iskrenu ljubav. Daleko od toga da je on u glavi imao neki manijakalni nastup, ipak je u jednom trenutku situacija dobila dobre osnove za Cave-ove "Murder Ballads", a isprepadana Aida vrisnula da voli nekog drugog i da za ovog života mu nikad  neće moći uzvratiti ljubav. Rekla mu je ona svašta tu noć. Prijetila rođacima i policijom, ali on zna da je to iz nje govorio isključivo strah. Možda je zaista bio prenaglio. Možda joj nije trebao reći da je kurveština koja ga godinama vuče za nos. Nije bila to. On je samo bio ljut. Nije očekivao takav rasplet. To je sve.
I tako Dino dolazi kući sa posla, ruča, kunja sat, dva. Ustane do frižidera, donese sebi pivo i razmišlja o svom životu.
U paralelnom svijetu, Pata je je opalila dlanom po koljenu, uprla kažiprst u TV i rekla sestri: "Jesam ti ja rekla da je Aida lezbača?".