first of the gang to die

u četvrtom razredu, koji su činila djeca zemalja iz kojih su novinari izvještavali u panciru, sam upoznala šćipe iz albanije. šćipe je kao dijete imala meningitis, pa je bila malo spora. nevezano za tu činjenicu, nekad je imala izuzetno kratak fitilj, ali u većini slučajeva bi je hladno kurio bolac za sve što se dešavalo oko nje. obično bi sjedila u zadnjoj klupi, crtala nešto i pjevušila "all that she wants", hit ’94. godine. šćipe niko nije zajebavao jer je imala luđački pogled i nije ti trebalo mnogo pameti da znaš  da njoj ne trebaš stati na žulj. rijetko kad bi odgovarala na pitanja, a kamoli se nekome prva obratila. jednoga dana, dok su neka djeca u razredu svađala oko neke glupe stvari, šćipe je hladno ustala, zafrljacila u tablu sendvič sa prženim jajetom i napustila učionicu zauvijek. rekli su nam da nije baš najstabilnija, ali toga dana, šćipe je odlepršala kao pitca iz kaveza. nekad kasnije u životu, mnogo kasnije,  praviću sendviče sa prženim jajima samo da bi ih mogla zafrljaciti, razmišljaću o slobodi i upoznati još jednu šćipe koju ću pitati gdje je pohađala četvrti razred osnovne škole. to je prvo što ću je pitati.

god gave seven minutes right to ya

zove me prijatelj. kaže da je na buvljaku našao moju knjigu. "sad si, jebi ga, postala prava književnica."
sve u vezi sa mnom je polovno i na prodaju.