živjela
sam u zgradi od smeđe cigle, na broju 20a. iza zgrade je bila ljuljačka na
kojoj se niko nije ljuljao. niko sem mene. nisam se ljuljala, već sjedila
prestravljena od tišine i gledala borove na vrhu brda. tada nisam podnosila zatvoren prostor. na otvorenom mi se
nisu stezala pluća i mogla sam mirno držati ruke u krilu. nekad bih se
puteljkom kroz šumu popela na liticu i satima ležila na kamenu. spokojno bih posmatrala liniju u kojoj se grad
spajao s morem i osjećala slobodu. omeđena horizontom, mogla sam disati i zastati. ljeti bismo pješačili
kilometrima do crne plaže i mora kakvog prije nisam vidjela. tamnog, zlosutnog
i ledenog do bola u kostima. skakala sam u ledenu vodu i plivala dok ne bih
utrnula i pomodrila. gledala bih bijele prste i tamu ispod njih. voda me činila
mirnom. voda me uvijek čini mirnom. put do kupališta je presijecao poljane sa
visokom travom i drvenim ogradama. pokoji konj bi se ukazao kao ukras, a mi smo
neumorno gurali narandžasto biciklo. polovno i gotovo neupotrebljivo. tada je
sve bilo polovno, sem nas. sad nemam liticu sa koje bih posmatrala horizont. i ne živim više pored vode. to mi je, ja mislim, i najgore.
