push the sky away

živjela sam u zgradi od smeđe cigle, na broju 20a. iza zgrade je bila ljuljačka na kojoj se niko nije ljuljao. niko sem mene. nisam se ljuljala, već sjedila prestravljena od tišine i gledala borove na vrhu brda. tada nisam podnosila zatvoren prostor. na otvorenom mi se nisu stezala pluća i mogla sam mirno držati ruke u krilu. nekad bih se puteljkom kroz šumu popela na liticu i satima ležila na kamenu. spokojno bih posmatrala liniju u kojoj se grad spajao s morem i osjećala slobodu. omeđena horizontom, mogla sam disati i zastati. ljeti bismo pješačili kilometrima do crne plaže i mora kakvog prije nisam vidjela. tamnog, zlosutnog i ledenog do bola u kostima. skakala sam u ledenu vodu i plivala dok ne bih utrnula i pomodrila. gledala bih bijele prste i tamu ispod njih. voda me činila mirnom. voda me uvijek čini mirnom. put do kupališta je presijecao poljane sa visokom travom i drvenim ogradama. pokoji konj bi se ukazao kao ukras, a mi smo neumorno gurali narandžasto biciklo. polovno i gotovo neupotrebljivo. tada je sve bilo polovno, sem nas. sad nemam liticu sa koje bih posmatrala horizont. i ne živim više pored vode. to mi je, ja mislim, i najgore.