vökuró

"u sferi sam sigurna. u sferi mi se ne može ništa desiti.", dreknula je lida i zatvorila se u sferu. meni je sve to ličilo na neki saj-faj, sa svim tim svjetlima i sranjima. mislim, bilo je pravo lijepo, ipak je ovo bio sudar lucidnih snova. njeni su bili divni, a moji..pa, siromašni. zavukla sam ruke u džepove i napipala prvo kutiju cigara, pa onda upaljač. napokon. uvijek ga zaboravim. mjesecima sam trenirala i ovo je prvi put da sam ga našla. zapalila sam cigaru. "i kad planiraš iz sfere? tu se fakat ništa i ne može desiti.", puhnula sam dim prem njoj. "možda nakon sedam života. možda." posmatrala sam je dugo kako levitira kao mali buda, pravi svjetlost i brani se od svijeta. na kraju sam dodirnula sferu "de, pomakni se. šta je sedam života? i da znaš da ću pušiti i ovdje." nije rekla ništa, samo je prelomila svjetlost i izobličila se u nešto najljepše što sam vidjela. u osmom životu ću trenirati lucidne snove. i biće bolji od njenih. moraju biti.

I spit roses

dževad, onaj pjesnik sa pijace koji se ubio dvanaeste godine po završetku rata, mi je rekao da je moj pad sa olimpa neminovan i da će biti gori od hiljadu smrti. izvagao mi je frtalj kile neprskane mrkve i spomenuo da je postao vidovit, iako svi vele da je lud. vidi, kaže, nesreću iznad tuđe glave kako tankim, crnim prstima otvara lobanju, kako otvara grudni koš, kako rovi i rovi da bi se svako na mjestu ohladio, a on se, eto šta će, navik'o. rekao mi je da sam toliko dugo ismijavala sve što su mi oči vidjele da ću na kraju oslijepiti. onda se za koji mjesec ubio. biće da su ga dograbili ti prsti. nakon tog mog famoznog pada sa olimpa i povrtka na isti, jer se uvijek vratim, ne lažimo se, zavalila sam se u prijestolje, izvadila oči i pomislila: "dževade, koji kurac? svaki put se otresem kao da ništa nije bilo..ali da mogu naći onako dobru mrkvu - jok!"

the sky is falling in

kod nas se to zna. kad auto krene uz titovu - rat je. ljudi hodaju sa kanisterima u rukama i kaputima od tvida. snajper puca, a neko nasmijano lice gleda u svijet kroz tv prijemnike. čudan narod ovdje živi. ne možeš mu ugoditi, ne možeš ga slomiti. ne možeš mu ništa.
kod nas rat i nije završio. ne puca snajper, ali se niko više ne smije u svijet i jedino što ide u pravom smjeru su auta niz titovu.

driven like the snow

u jednom trenutku sam shvatila da smo u snježnoj kugli. pod prstima drvo i staklo su skupljali otiske i arhivirali ih. povremeno bi nas protresao konobar, snijeg bi počeo padati i nešto bi naručili. stvorenjce je pričalo i smijalo se, a sve je mirisalo na duhan i čokoladno mlijeko. odavno nisam zalutala u topliju mećavu.