I spit roses

dževad, onaj pjesnik sa pijace koji se ubio dvanaeste godine po završetku rata, mi je rekao da je moj pad sa olimpa neminovan i da će biti gori od hiljadu smrti. izvagao mi je frtalj kile neprskane mrkve i spomenuo da je postao vidovit, iako svi vele da je lud. vidi, kaže, nesreću iznad tuđe glave kako tankim, crnim prstima otvara lobanju, kako otvara grudni koš, kako rovi i rovi da bi se svako na mjestu ohladio, a on se, eto šta će, navik'o. rekao mi je da sam toliko dugo ismijavala sve što su mi oči vidjele da ću na kraju oslijepiti. onda se za koji mjesec ubio. biće da su ga dograbili ti prsti. nakon tog mog famoznog pada sa olimpa i povrtka na isti, jer se uvijek vratim, ne lažimo se, zavalila sam se u prijestolje, izvadila oči i pomislila: "dževade, koji kurac? svaki put se otresem kao da ništa nije bilo..ali da mogu naći onako dobru mrkvu - jok!"