vökuró

"u sferi sam sigurna. u sferi mi se ne može ništa desiti.", dreknula je lida i zatvorila se u sferu. meni je sve to ličilo na neki saj-faj, sa svim tim svjetlima i sranjima. mislim, bilo je pravo lijepo, ipak je ovo bio sudar lucidnih snova. njeni su bili divni, a moji..pa, siromašni. zavukla sam ruke u džepove i napipala prvo kutiju cigara, pa onda upaljač. napokon. uvijek ga zaboravim. mjesecima sam trenirala i ovo je prvi put da sam ga našla. zapalila sam cigaru. "i kad planiraš iz sfere? tu se fakat ništa i ne može desiti.", puhnula sam dim prem njoj. "možda nakon sedam života. možda." posmatrala sam je dugo kako levitira kao mali buda, pravi svjetlost i brani se od svijeta. na kraju sam dodirnula sferu "de, pomakni se. šta je sedam života? i da znaš da ću pušiti i ovdje." nije rekla ništa, samo je prelomila svjetlost i izobličila se u nešto najljepše što sam vidjela. u osmom životu ću trenirati lucidne snove. i biće bolji od njenih. moraju biti.