the ubiquitous mr. lovegrove

Žena u antikvarnici se nadvila nad tabakeru i škiljila kroz povećalo. Srebro, izuzetne izrade. Trebala bih ja to čuvati k'o oči u glavi. Našla je svoj put od predede koji je motao duhan do mene koja složim tačno sedam cigara u nju. I ne bude mi mrsko. U antikvarnicu sam ušla da se sakrijem od hercegovačkog sunca, prije nego se bacim u Neretvu na oduševljenje turista. Među starim tabakerama u pletenoj korpi našla sam jednu koja je imala ugraviranu pohvalu za rad nekom Švabi. Lijepila se za prste kao da moli da je kupim. Nisam imala para. I bilo je vruće. Nesnosno. Dovoljno da sjednem u uskoj radnjici, brišem čelo i gledam otekle noge. Crvena petokraka mi je mahnula i napomenula me da nikad nisam stigla biti pionir. O tome se ne razmišlja kao o nečemu što je rat pošteno sjebao, ali ne mogu da se ne sjetim kako sam se mjesecima pripremala za crvenu maramu i plavu kapu. Bila bih kao iz bukvara i imala sliku sa osmijehom kao sunce, majke im mile. Ispred radnjice su neki naši bajkeri iz Minhena razgledali pegle na žar. Jedan je na podlaktici imao tetoviranu sirenu sa lentom na kojoj je pisalo Ines. Koji će sireni lenta? I to sa imenom. Kad sam tek naučila roniti kao sumanuta sam ih tražila po morskom dnu.

Istog dana, na vreloj kaldrmi sam se sjetila da sam te sinoć sanjala, što mi je dodatno ispraznilo zamišljenu liniju izdržljivosti iznad glave. Onu koju imaju likovi u video-igricama. Zmijasta sam, nosim masku, uskoro ću savladati i pljuvanje kiseline. Self-fatality sam dovela do perfekcije.
Možda imam roze šljokice na noktima, ali sam stara da me ti svako malo moriš. Stara sam, umorna i vruće mi je. Kamo sreće da postoji Lacuna Inc.