18 May 2012

Priča za malu i veliku djecu



18. maja 1992. godine sa Zetre je krenuo predzadnji konvoj iz Sarajeva. Moji roditelji su vidjeli da je vrag odnio šalu, te odlučili poslati me sa maminim roditeljima negdje gdje se glava tako lako ne gubi. Spakovali smo nešto prnjica u Golfa II, a tetka mi je uvalila barbiku (havajku) koju mi je početkom te godine poklonila i koja mi se za divno čudo nije gadila, jer se nikad nisam igrala sa lutkicama. Sem Mande, ali Manda je bila beba ćela. Njoj sam lakirala nokte i čitala slikovnice. Njih milion.
Na parkingu ispred Zetre smo primili u auto još neku djevojku, te ženu sa dječakom koji je tokom izlaska iz BiH sažvakao šake mojoj barbici. Sve je manje kad si mali, ali bila je to rijeka ljudi. Majka je rekla da će doći za deset dana. Ne znam hoću li se ikad više okrenuti za nekim kao tog dana za njom. Kod Alipašine džamije smo morali staviti glavu u krilo, jer je pucao snajper i to je posljednja slika ratnog Sarajeva koje se sjećam.  Ostale su iz Travnika, gdje nas je neki Guzina našao na ulici i primio u svoj stan da prespavamo, pa noć u Splitu i na kraju dolazak u Igrane. Ne znam šta je bilo sa našim saputnicima, rastali smo se u Splitu, a njihova imena nikad neću saznati. Nisam sigurna da sam ih nekad i znala. Tako je počeo moj odrasli život koji će me odvesti sa posebne stijene u Jadranskom moru oko koje smo se otimali, jer je bila poput kamenog prijestolja, do otkrića C.S. Lewisa i hronika o Narniji u Deichmanske biblioteci u Oslu, te na kraju dovesti opet u Sarajevo. Majka je došla, ali četiri godine kasnije. Tad smo svi bili neke druge osobe. Polu-osobe.
Priče o izlasku iz svojih gradova i državice su bile popularne na sijelima u izbjegličkim kampovima, a meni ih je bio pun klinac. Pogotovo ove naše. Kad dedo počne onako detaljno prepričavati izlazak iz Sarajeva i iz Hrvatske koji smo mogli platiti glavama. Nikad nisam bila nešto pretjerano plačljiva, ali se dobro sjećam da tih godina nisam pustila niti jednu suzu. Gdje je normalno da se dijete tako inati? U mojoj glavi, sve je ovisilo o toj jednoj suzi i ona nikad nije smjela pasti. Dedo mi je kupio dnevnik sa medama, pa sam počela bilježiti te dane, pisati neke pjesme i „sastave“ kako je to zvala moja nana. Nana je skupila sve sastave i zaštekala ih boga pitaj gdje u kući, ali znam da ih nije dala baciti.
Po povratku u Sarajevo sam postala pobjegulja. Jer ja sam se pitala i ja sam mogla sa svojih osam godina odbraniti grad. Šta jedan, sve. I to na planeti. I onda bi počinjalo morbidno nadmetanje kome je bilo gore. Na jedan tas ratna djeca, na drugi izbjeglička. Dok se pucalo, ti si jela meso i čokoladu. Protiv toga ne možeš ništa. Jebem ti i meso i čokoladu. Ništa to što su me znali držati na punktovima dok ne poplavim od napada astme,  pa tek onda pustiti u bolnicu u Makarsku, niti što je doktorica pisala molbe da puste umiruće dijete do bolnice. Ne. Pa bila bez roditelja. Ne. Pa..NE!! Ja sam jela meso i čokoladu.
Danas sam jedino ja živa od nas troje. Moja priča o 18. maju je svega nekoliko slika, njihovu sam se potrudila zaboraviti. Nekad pomislim koliko sam imala sreće. I ja, i ti koji čitaš. Mogla je prije više od mjesec dana u Titovoj biti moja ili tvoja crvena stoličica, ali smo imali sreće. Pa kakvi smo ovo onda? Ljudi, kakvi li smo ovo?!
Za kraj sam ostavila jedan svoj sastav iz perioda kada sam bolje poznavala strani, nego maternji jezik.

„Želja“

Moje djetinjstvo još uvjek pati zbog rata koji je zahvatio cijelu Bosnu. To se ne zove više rat za mene, sada je to „Zatvor“ iz kojeg se ne može izaći. To je uvjek bio zatvor od kako je rat poćeo. Izdana u dan čekam povratak. Moja prva i zadnja želja je MIR.

Zdravlja, mesa i čokolade vam želim, a ponajviše mira i bobu sreće. Da se nađe za nedajbože.

3 comments:

  1. dobro si ovo napisala kao da sam bila sa tobom... ili sam se nasla u tome svemu djelimicno...

    ReplyDelete