buried in water

loš je period. ubijam se ima već tri sedmice. na novim sam tabletama, ali mislim da ne djeluju. nema ništa novo izuzev da sam nakon gotovo dvadeset godina drugačije počela pisati slovo a. malo. pisano. ma, jest, kao u školi. ne mogu se truditi. kako si ti? o, već mrtva?! rodila se.

push the sky away

živjela sam u zgradi od smeđe cigle, na broju 20a. iza zgrade je bila ljuljačka na kojoj se niko nije ljuljao. niko sem mene. nisam se ljuljala, već sjedila prestravljena od tišine i gledala borove na vrhu brda. tada nisam podnosila zatvoren prostor. na otvorenom mi se nisu stezala pluća i mogla sam mirno držati ruke u krilu. nekad bih se puteljkom kroz šumu popela na liticu i satima ležila na kamenu. spokojno bih posmatrala liniju u kojoj se grad spajao s morem i osjećala slobodu. omeđena horizontom, mogla sam disati i zastati. ljeti bismo pješačili kilometrima do crne plaže i mora kakvog prije nisam vidjela. tamnog, zlosutnog i ledenog do bola u kostima. skakala sam u ledenu vodu i plivala dok ne bih utrnula i pomodrila. gledala bih bijele prste i tamu ispod njih. voda me činila mirnom. voda me uvijek čini mirnom. put do kupališta je presijecao poljane sa visokom travom i drvenim ogradama. pokoji konj bi se ukazao kao ukras, a mi smo neumorno gurali narandžasto biciklo. polovno i gotovo neupotrebljivo. tada je sve bilo polovno, sem nas. sad nemam liticu sa koje bih posmatrala horizont. i ne živim više pored vode. to mi je, ja mislim, i najgore.

first of the gang to die

u četvrtom razredu, koji su činila djeca zemalja iz kojih su novinari izvještavali u panciru, sam upoznala šćipe iz albanije. šćipe je kao dijete imala meningitis, pa je bila malo spora. nevezano za tu činjenicu, nekad je imala izuzetno kratak fitilj, ali u većini slučajeva bi je hladno kurio bolac za sve što se dešavalo oko nje. obično bi sjedila u zadnjoj klupi, crtala nešto i pjevušila "all that she wants", hit ’94. godine. šćipe niko nije zajebavao jer je imala luđački pogled i nije ti trebalo mnogo pameti da znaš  da njoj ne trebaš stati na žulj. rijetko kad bi odgovarala na pitanja, a kamoli se nekome prva obratila. jednoga dana, dok su neka djeca u razredu svađala oko neke glupe stvari, šćipe je hladno ustala, zafrljacila u tablu sendvič sa prženim jajetom i napustila učionicu zauvijek. rekli su nam da nije baš najstabilnija, ali toga dana, šćipe je odlepršala kao pitca iz kaveza. nekad kasnije u životu, mnogo kasnije,  praviću sendviče sa prženim jajima samo da bi ih mogla zafrljaciti, razmišljaću o slobodi i upoznati još jednu šćipe koju ću pitati gdje je pohađala četvrti razred osnovne škole. to je prvo što ću je pitati.

god gave seven minutes right to ya

zove me prijatelj. kaže da je na buvljaku našao moju knjigu. "sad si, jebi ga, postala prava književnica."
sve u vezi sa mnom je polovno i na prodaju.