***

moja stara soba je bila onkva kakvu sam je ostavila. samo što sam sad sjedila na radnom stolu, pušila posmatrajući crnogoričnu šumu i proživljavala izdaju zbog ljubavi. srce je ispumpavalo gorčinu, bijes, očaj i da sam mogla zavriti, vjerujem da bi sve to ličilo da novi nastavak helrejzera, a ja sam morala ostati hladna, biti lukava poput lisice i ne pokazati da mi je stalo. vrlo slično je i na javi, samo što u snu to boli kao da me živu deru, a razum ne doleti da vrisne: "prekini!". uvijek postoji veća bol i veći žal. podsvijest iz a triki kant. jer je onda ušao on sa svojom toplinom. i možda bih mu ispričala sve da se nisam gušila u suzama i da se viđamo u nekim drugim svjetovima. tad sam jedino željela da šetamo gradom koji nam je namigivao u noći, a on je potvrdno klimnuo glavom i rekao da dođem po njega poslije džume. prošlo je šestanest godina od sobe sa pogledom na borove, četiri godine od našeg posljednjeg susreta na ovom svijetu, par mjeseci od srca u helrejzer stanju, nekoliko sati od sna. ja sam, na ovoj strani lisica, a kamen je sve što imam.