i get up in the morning, put my dreams away

svaka godina je ista. opet mi je neko umro. opet sam s nekim prekinula svaki kontakt. opet sam upoznala neke divne ljude koje sam zašila crvenim koncem za srce. i to još poduplala. opet sam se smijala sa moje dvije zvijezde. opet sam im umirala, a one se bavile nekromancijom. opet sam plesala sa đavolom na mjesečini. ozdravila na jedan, razbolila se na drugi način. nisam postala bolja, ni pametnija. nisam postala gora, ni gluplja. opet shvatila da nisam posebna, da sam makovo zrno u univerzumu i da trajem treptaj oka. ali se jesam uvjerila da od svih elementarnih nepogoda ljubav je najveća. i najbolja. ovo sam, naravno, ukrala iz nekog filma.
i tako se ja odjavljujem uz prigodnu muzičku.

you could have been that lonely star

plava zvijezda mi je pala pred noge. umrla sam od straha. bila je spremna otići od mene, pa sam je dala nekom drugom. nekoj drugoj zvijezdi. možda će biti sretnija. možda neće pokušati ubiti tog nekog. izgubila sam omiljenu majicu i spalila lijevu obrvu.
ona kaže da doktoricino "uzeti po potrebi, kada osjetite stres" sam shvatila kao zeleno svjetlo da iz dana u dan budem nadrogirana. gleda me dok se šminkam, puši potrbuške i nosi gaće sa leopard printom. pušta me da se pretvaram da sam od teflona. al' gaće sa leopard printom, pobogu!

I'm giving you a night call...

***

moja stara soba je bila onkva kakvu sam je ostavila. samo što sam sad sjedila na radnom stolu, pušila posmatrajući crnogoričnu šumu i proživljavala izdaju zbog ljubavi. srce je ispumpavalo gorčinu, bijes, očaj i da sam mogla zavriti, vjerujem da bi sve to ličilo da novi nastavak helrejzera, a ja sam morala ostati hladna, biti lukava poput lisice i ne pokazati da mi je stalo. vrlo slično je i na javi, samo što u snu to boli kao da me živu deru, a razum ne doleti da vrisne: "prekini!". uvijek postoji veća bol i veći žal. podsvijest iz a triki kant. jer je onda ušao on sa svojom toplinom. i možda bih mu ispričala sve da se nisam gušila u suzama i da se viđamo u nekim drugim svjetovima. tad sam jedino željela da šetamo gradom koji nam je namigivao u noći, a on je potvrdno klimnuo glavom i rekao da dođem po njega poslije džume. prošlo je šestanest godina od sobe sa pogledom na borove, četiri godine od našeg posljednjeg susreta na ovom svijetu, par mjeseci od srca u helrejzer stanju, nekoliko sati od sna. ja sam, na ovoj strani lisica, a kamen je sve što imam.

vökuró

"u sferi sam sigurna. u sferi mi se ne može ništa desiti.", dreknula je lida i zatvorila se u sferu. meni je sve to ličilo na neki saj-faj, sa svim tim svjetlima i sranjima. mislim, bilo je pravo lijepo, ipak je ovo bio sudar lucidnih snova. njeni su bili divni, a moji..pa, siromašni. zavukla sam ruke u džepove i napipala prvo kutiju cigara, pa onda upaljač. napokon. uvijek ga zaboravim. mjesecima sam trenirala i ovo je prvi put da sam ga našla. zapalila sam cigaru. "i kad planiraš iz sfere? tu se fakat ništa i ne može desiti.", puhnula sam dim prem njoj. "možda nakon sedam života. možda." posmatrala sam je dugo kako levitira kao mali buda, pravi svjetlost i brani se od svijeta. na kraju sam dodirnula sferu "de, pomakni se. šta je sedam života? i da znaš da ću pušiti i ovdje." nije rekla ništa, samo je prelomila svjetlost i izobličila se u nešto najljepše što sam vidjela. u osmom životu ću trenirati lucidne snove. i biće bolji od njenih. moraju biti.

I spit roses

dževad, onaj pjesnik sa pijace koji se ubio dvanaeste godine po završetku rata, mi je rekao da je moj pad sa olimpa neminovan i da će biti gori od hiljadu smrti. izvagao mi je frtalj kile neprskane mrkve i spomenuo da je postao vidovit, iako svi vele da je lud. vidi, kaže, nesreću iznad tuđe glave kako tankim, crnim prstima otvara lobanju, kako otvara grudni koš, kako rovi i rovi da bi se svako na mjestu ohladio, a on se, eto šta će, navik'o. rekao mi je da sam toliko dugo ismijavala sve što su mi oči vidjele da ću na kraju oslijepiti. onda se za koji mjesec ubio. biće da su ga dograbili ti prsti. nakon tog mog famoznog pada sa olimpa i povrtka na isti, jer se uvijek vratim, ne lažimo se, zavalila sam se u prijestolje, izvadila oči i pomislila: "dževade, koji kurac? svaki put se otresem kao da ništa nije bilo..ali da mogu naći onako dobru mrkvu - jok!"

the sky is falling in

kod nas se to zna. kad auto krene uz titovu - rat je. ljudi hodaju sa kanisterima u rukama i kaputima od tvida. snajper puca, a neko nasmijano lice gleda u svijet kroz tv prijemnike. čudan narod ovdje živi. ne možeš mu ugoditi, ne možeš ga slomiti. ne možeš mu ništa.
kod nas rat i nije završio. ne puca snajper, ali se niko više ne smije u svijet i jedino što ide u pravom smjeru su auta niz titovu.

driven like the snow

u jednom trenutku sam shvatila da smo u snježnoj kugli. pod prstima drvo i staklo su skupljali otiske i arhivirali ih. povremeno bi nas protresao konobar, snijeg bi počeo padati i nešto bi naručili. stvorenjce je pričalo i smijalo se, a sve je mirisalo na duhan i čokoladno mlijeko. odavno nisam zalutala u topliju mećavu.